ORODJAVANJE DISPARATNIH SVETOVA

Likovni svet Daliborke Djurić gradi se iglom i koncem, bod po bod, uzastopnim, kontinuiranim, repetitivnim ubodima igle i provlačenjem niti kroz podlogu platna. Krupnim i sitnim štepom, debelim i tankim koncem ona formira hromatski zasićene i reljefno bogate bojene partije. Ukoliko se nastalo delo posmatra pre kao slika a tek potom kao goblen ili tapiserija, tragovi končanih niti, njihov linearni ritam, gustina i rapored masa naći će se u ulozi poteza slikarske četke, lazurnog ili pastuoznog namaza bojenog sloja. Ova uzajamna simulacija ili medijski koloplet, ispostavljaju se kao autorkin poduhvat ‘’orodjavanja’’ hijerarhijski različito tretiranih umetničkih veština, jezika i tehnika izražavanja. Stoga ovi radovi jednako egzistiraju i kao umetnost tekstila sa svim njegovim specifičnostima i kao slikarstvo sa svojom retorikom i svojim zakonitostima.

Manuelno – misaono - meditativno

Osnovna umetnička zamisao ovakvog opusa oslonjena je na tri moćne, naizgled disparatne ali suštinski nerazdvojne stvaralačke poluge – manuelni/ručni rad, aktivno mentalno angažovanje i naglašeno kontemplativno mišljenje. Inercijom ustaljenih shvatanja, šivenje i vez, olako se ‘’guraju’’ u sferu zanatskog ili posve-dekorativnog. U savremenoj praksi čestih medijskih prekoračenja i snaženja konceptualnih izazova, Daliborkini radovi prepoznaju se kao formula u kojoj se sustižu tehničko majstorstvo, raskošna materijalnost i takozvani čisti art.

Stara - nova tehnologija

Najmarkantnija kontradikcija ove izlozbe dogodja se upravo na slikarskim platnima na kojima se tehnikom veza ispisuju želje za digitalnom tehnologijom – brzim kompjuterom, visokosofisticiranom mašinom za šivenje i slično. Iako ovakvim izjavama, manuelni čin naizgled sam sebe dovodi u pitanje, reč je istovremeno o autorkinom respektu prema klasičnom mediju i kreativnoj potrebi za korišćenjem novih pametnih programa kao alatki za samousavršavanje i iznalaženje željenih tehnika.

Moderno – postmoderno

Empatijski odnos prema prikazivanju ljudske figure, sklonost ka stilizaciji forme, narušavanje klasičnih proporcija, spontana detinja manipulacija bojom - neke su od odlika humanističkog nasledja evropskog Modernizma koje se nalaze u temeljima Daliborkinog umetničkog vaspitanja. Sa njim ona stupa i uzleće u hibridne i rasterećujuće postmodernističke slobode – u citiranje, kolažiranje i montažu različitih stilskih obrazaca i jezičkih kodova.

Quilt - ekstaza spektakla, ekstaza intimnog

Niz radova velikih formata iz serije quiltova, troslojno prošivenih tkanina/prekrivača, opredeljen je u pravcu preuzimanja gotovih vizuelnih matrica, a u svrhu daljeg parodiranja ili preinačavanja njihovih primarnih značenja. Planetarno popularan Oliver,/ Dzejmi Oliver, prikazan upravo na pop-artovki način, sa poslužavnikom iz kojega namiguje crvena jabuka, okružen je pikasovskom upadicom - stikerom kubistički izlomljenog lika koji potvrdno-upitnom rečenicom sumnjiči istinitost organskog proizvoda po istom ključu po kojem je ‘’Pablo prelomio tradiciju’’ i porekao organsku celinu ljudskog tela. Dovodjenjem u vezu prepoznatljivog modernističkog likovnog citata i aktuelne televizijske kulinarske zvezde, umetnica se u kritičko-humurnom tonu osvrće na hipertrofiju gastronomskih rijaliti programa; Annie Hall forever, obožavani glumački dvojac Vudi Alen i Dajana Kiton, ‘’lica nalepljenih’’ na serijske paterne muškog i ženskog tela, okruženi uzorcima goblena ‘’kućice u cveću’’ aludiraju na filmske i ne-filmske jezičke driblinge i verbalne doskočice njujorških itelektualaca u njihovom poslovično opsesivnom preispitivanju sopstvenih trauma i frustracija. Vidimo se u parkiću - u bašti idiličnog pačvorka rasprostire se motivski kalambur vizura i perspektivnih skraćenja, roditeljskih i dečijih figura, mobilnih telefona i fantazmagorijskih stonoga šetača. To je isečak navodne svakodnevice čiji akteri, kao i u čitavom korpusu prethodnih slika, vrhovima noseva vickasto‘’mrdaju’’crvenom klovnovskom lopticom – Daliborkinim čestim portretnim markerom kojim ona raz-ozbiljuje, razgaljuje i optimistički opušta svaki odabrani životni prizor.

Slikarsko platno

Medju predstavama koje za material imaju slikarsko platno i konac za šivenje zatičemo seriju likova i ličnosti, predložaka- persona posredstvom kojih autorka priželjkuje i likovno-magijski priziva ispunjenje svojih životnih potreba. Pipi duga čarapa, gustim predivom najuhranjenija predstava, figurativna je kompozicija koja dozvoljava nebrojana sociološka i neo-feministička učitavanja. Koloristički- izvajana devojčica, kao projektovana vizija sedokose gradjanke za upravljačkim pultom, uznosi se u nebo u vizuelnom kodu El Grekovog grofa od Orgaza. Glorifikovana i puna vrlina, žutim i plavim koncem izvezena, ‘’suncem i mesecom obasjana’’, saosećajna i druželjubiva heroina, snažna je psihološka transpozicija ženskih fantazama i (nedo)sanjanih životnih avantura. Znanje će spasiti svet, groteskno je uprizorenje sveta intelektualaca u čije izolovane živote ‘’sleće’’ informacija o umetnosti digitalnog doba. Pozicija knjige s naslovom, Art Of The Digital Age, koji nosi celokupna izložba, jeste detalj čiju direktnu referencu možemo tražiti u baroknim lepršavim lentama koje nebom pronose antropomorfni andjeli a koje svojim tekstualnim sadržajem redovno nešto važno saopštavaju. Dobar dan! Molim Vas upoznajte moje anime je hermetična kompozicija podeljena u tri dogadjajna plana. Gornja trećina rezervisana za skrivene, nesvesne predele bića, ištepana je zlatnim koncem gusto zbijenih brazda i markirana devojačko-ženskim stojećim figurama. Odećom erotizovano telo na dnevnoj pačvork prostirci i transrodna figura zauzeta istovremeno ručnim i umnim poslom, pripadaju donjim, simbolički prizemnijim sferama. Predstava udvojene figure vuka, animalnog čuvara ‘’mesta primordijalnih zbivanja’’ realni je pandan isklesanim Mikenskim lavovima na istom zadatku – telesnoj zaštiti mitskog ženskog božanstva.

Ishod ušivanja želja

Želim, želim… Berninu B580 / Mec Pro / 3D Printer, takodje pripadaju opusu ‘’slika želja’’. Po svedočenju autorke, sve one su inspirisane poznatim goblenom izvesne Jacinte iz Perasta koja je početkom 19. veka, čekajuci muža mornara, punih dvadeset pet godina, zlatnim i srebrnim koncem vezla na svili lik Bogorodice uplićući u kose andjela svoju sopstvenu.

Izvršeni transfer kulta molitve, iz oblasti sakralnog u oblast svetovnog, nesmetano je doprineo emotivnom preklapanju vremenski udaljenih ali dubinski srodnih ženskih priroda. Molitvena formula je zadržana kao drevni garant ispunjenja onoga za čim se teži pa bio to tri- de štampač ili spasonosno znanje. Pokazalo se izvesnim da je praksa ušivanja ‘dušinih želja’ dobacila do konkretne materijalizacije likovnog rada što zapravo i jeste inicijalni i krajnji ishod svakog umetnickog angažovanja. Istorijski dublji i mističniji ženski reper može se tražiti i u nacionalnoj srednjovekovnoj umetnosti, u Jefimijinom vezu s početka XV veka. Tek jedan aspekt dopušta poredjenje ručnog rada despotice i naše umetnice a to je pisanje o sebi u prvom licu, ispovedno, neposredno i direktno. Uz nesamerljive razlike u oblasti duhovnih sfera, istorijskih uloga i ličnih sudbina, postkosovska udovica Rakićevski ’’veze strašne bole otmene joj duše’’, a Daliborka pak, gladna znanja, artistički oglašava svoje tekuće želje i zasigurno deli radost renomirane njujorške koleginice Fait Ringgold koja usklikuje‘’Hej, ja sam umetnica, ja pripadam galerijama i imam izložbe!’’.

Hedonistički kolorizam, iščašenost ikonografskih rešenja i raskalašna intuicija, po rečima Getea, ono ‘’otkrivanje koje se razvija iz čovekove duše’’- ponešto govore o Daliborkinom umeću, njenim slikama i mnogim talentima. Poredjenje sa laureatom Tarnerove nagrade, maestoznim Grejsonom Perijem, bilo bi naizgled preterano, ali u kontekstu odnosa podvižničke prakse i nadrealne egzistencije umetnika na domaćoj likovnoj sceni, ono je umesno, suvislo i ovakvom izložbom, sasvim potkrepljujuće.

Svetlana Jovičić, Istoričar Umetnosti