Rad - Autoportret, uvid i realizacija

Ciklus radova Daliborke Đurić (Pešić), pod nazivom “Autoportret, uvid i realizacija”, je zasnovan na preispitivanju sopstvenog identiteta i istraživanju mogućnosti upotrebe tradicionalne tehnike (veza) u savremenoj (postmodernoj) umetnosti. Prozimanjem svoga lika sa poznatim ikoničkim likovima iz sveta umetnosti, muzike i filma (Merlin Monro, Vinsent van Gog, Frida Kalo, Nik Kejv), autorka vizuelizuje (unutrašnja) stanja svoga tela koje nastanjuju različiti identiteti. Promenljivost i pokretljivost tela/identiteta je izvedena tehnikom veza na površini belog platna (peškira) koji se nekada upotrebljavao kao ukras za ogledalo ili zid. Pitanja o identitetu i mogućnostima izvođenja ručnog rada u vremenu kada je umetnost sve više vezana za nove tehnologije, nalaze odgovore pozivanjem na filozofske postavke Spinoze i Montenja i postmoderne/feminističke postavke Deleza i Lis Irigaj.

U svojim filozofskim postavkama Spinoza je istakao da naše telo oseća i da je “strašno” osetljivo na druga tela. Telom kolaju “slike” najrazličitijih tela koja su ga ikada dotakla, menjajući ga, komponujući ga i dekomponujući ga. Tako je telo sastavljeno iz mnogih individua (različite prirode), koje se kreću ili miruju, međusobno se privlače ili odbijaju. Može se reći da telo stalno umire, rađajući ovim umiranjem druga tela, nove oblike i nove sklopove, koji ne mogu da izmaknu preletima, preobličavanjima i promenama. “Čini mi se da sebi izmičem svakog trena”, kaze Montenj, “stalno se krecem i menjam, i zato ne mogu ništa konačno o sebi da kažem, jer ni sam nisam konačan, ja sam beskonačnost unutar jedne konačnosti, ja sam konačnost beskonačno promenjljiva, beskrajno nepostojana. Ja ne mogu da se zaustavim, Ja ne moze da se zaustavi, Ja se tetura u vrtoglavici svojih promena, u stalnoj promeni svoga lica, svoga tela, svoga obličja, Ja se beskrajno preobličava, svedoči o nepostojanju stalnosti...”

Filozofske postavke o promenljivim telima i nestabilnim identitetima, dalje nastavlja Delez razvijajući teoriju o neprekidnim procesima subjektovog postojanja. Postojanje, za Deleza, označava mogućnost da se u telu izazovu odnosi kretanja i mirovanja, brzine i sporosti, koji su najbliži onome što neko postaje i kroz šta postaje. Raznoliki oblici postojanja mogu se razvrstati u poredak ili progresiju koja započinje sa postajanjen-ženom, koji je ključ svih drugih postajanja i iza kojeg slede sva ostala postajanja (postajanje-animalnim, postajanje-vegetativnim, postajanje-mineralnim...). Tako i žena i muškarac započinju lanac postajanja prolazeći kroz stanje (fazu) postajanja-ženom, čime se narušava ustanovljena opozicija muškosti i ženskosti. O specificnosti ženskog-postajanja govori i Lis Irigaraj, ističući fluidni stil ženskog govora koji se odupire svakoj čvrsto ustanovljenoj formi, figuri, ideji ili konceptu. “Žena sebe stavlja u neprestanu razmenu sa drugim bez svake mogućnosti identifikovanja... Zato žena nikada ne govori na isti nacin, jer ono sto ona emituje je tečenje, fluktuacija, zamagljenost.” Upućujući poziv ženama da “pišu sebe”, Lis Irigaraj razvija ideju o ženskom pisanju/govorenju koje će ženama vratiti njihovo telo, seksualnost i prirodnu snagu.

Izložene teorijske postavke o nestalnosti i pokretljivosti (ženskog) tela/identiteta prisutne su u radovima Daliborke Đuric (Pešić). Ideja o “osetljivom” telu u kojem se nalaze “slike” drugih tela koja su ga dotakla i promenila, prikazana je kroz prožimanja lika same autorke sa poznatim likovima iz sveta umetnosti, muzike i filma. Mesta poklapanja (sličnosti) lika umetnice sa likovima Merlin Monro, Vinsenta van Goga, Fride Kalo i Nik Kejva, su pronađena u očima, obrvama i kosi, mestima koja predstavljaju “granične” i “povezujuće” tačke spoja između telesne unutrašnjosti i spoljašnjosti. Beskrajna preobličavanja autorkinog tela/identiteta koja svedoče o nepostojanju stalnosti su potencirana i belim, praznim površinama platna koja su ostavljena nedodirnutim. Ova belina i praznina ne označavaju površinu na kojoj nema ničega, vec površinu koja ima potencijal da bude ispunjena mnoštvom likova koja su u stalnom procesu nastajanja, kretanja i promene. Postajući Merlin Monro, Frida Kalo, ali I Nik Kejv i Vinsent van Gog, umetnica svojim postajanjima narušava utvrđene opozicije muškosti i ženskosti. To naglašava i prikazom svog lika sa bradom i brkovima, kao i kroz simbolični prikaz odsecanja pramenova svoje kose. Svojim postajanjen-ženom i postajanjem-muškarcem, umetnica dodaje i svoja postajanja-životinjom (jelen), kao i svoja postajanja-neopažljivom (prikaz haljine bez prikaza tela koje je nosi). Suočavanje sa sopstvenim fizickim i psihičkim transformacijama, umetnica ostvaruje i kroz tehniku rada (ručni vez) i materijal (niti konca). Ručni vez simbolički označava meditativnost pošto traži strpljivost u radu koji se izvodi u vremenu, kao i čulnost pošto se izražava kroz pokrete i dodire ruke i materijala. Niti konca označavaju mek materijal koji simbolički označava “međustanje” između čvrstine kristala i nematerijalne fluidnosti/protoka/zračenja energije.

Izazivajući osećaj mekoće, toplote, prolaznosti i transformacije, niti konca koje se prepliću tehnikom veza, pozivaju na taktilnu percepciju koja može postati osnov za jedan “drugačiji” (ženski) način govorenja i pisanja. Tako (ženski) vez promenljivih postajanja, može uneti “novi” pogled i “drugačije” mišljenje u umetnost, koja je danas sve više bazirana na dostignućima digitalnih medija i kompjuterskih tehnologija.

mr Olivera Erić